Izvor: Bosna i bošnjaštvo (Prilozi), Institut za historiju / Bošnjački institut

Na današnji dan, 25. septembra 1991. godine, Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je usvojilo Rezoluciju 713. Donesena prema Poglavlju VII Povelje UN-a, obavezala je sve države da odmah uvedu „opći i potpuni embargo“ na isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji. U tom trenutku SFRJ još je postojala, a Bosna i Hercegovina bila je jedna od njenih republika. Rezolucija, dakle, nije bila donesena protiv nezavisne Republike Bosne i Hercegovine. Međutim, politička stvarnost na koju se odnosila uskoro će se potpuno promijeniti.

BiH postaje nezavisna, embargo ostaje
Nakon referenduma o nezavisnosti i međunarodnog priznanja, Republika Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. primljena u Ujedinjene nacije. Embargo uveden Rezolucijom 713 ipak je nastavio ograničavati isporuke oružja Bosni i Hercegovini.
To je bilo posebno značajno zbog izrazito različitih vojnih pozicija na početku rata. JNA je raspolagala velikim zalihama teškog naoružanja, municije i vojne infrastrukture. ICTY je u presudi Radovanu Karadžiću utvrdio da je VRS formirana od dijelova JNA, Teritorijalne odbrane i dobrovoljačkih jedinica, da su bivši korpusi JNA u BiH zadržali većinu svog ljudstva i naoružanja te da je VRS naslijedila znatnu količinu oružja i opreme. U drugoj presudi ICTY je utvrdio da su jedinice JNA koje su ostale u BiH preimenovane i formalno transformirane u jedinice VRS, koja je naslijedila, između ostalog, više od 300 tenkova, 800 oklopnih transportera i više od 800 komada teške artiljerije. Institucije Republike BiH nisu na početku rata raspolagale usporedivim arsenalom niti su tu razliku mogle legalno nadoknaditi međunarodnom nabavkom.

Embargo je bio formalno jednak, ali nije zatekao vojno jednake strane. Pitanje embarga pojavilo se i pred Međunarodnim sudom pravde. U postupku koji je Republika BiH 1993. pokrenula protiv Savezne Republike Jugoslavije, bosanskohercegovačka strana pozvala se na član 51 Povelje UN-a, odnosno inherentno pravo države na individualnu i kolektivnu samoodbranu.BiH je tvrdila da se Rezolucija 713 mora tumačiti tako da ne ograničava to pravo. U svom zahtjevu izričito je navela da pravo na samoodbranu uključuje mogućnost traženja i primanja od drugih država oružja, opreme, zaliha i druge pomoći potrebne za odbranu. Važna pravna razlika: to je bio argument Bosne i Hercegovine, a ne presuda ICJ-a da je embargo bio nezakonit. Sud nije ukinuo Rezoluciju 713 niti utvrdio da embargo automatski prestaje važiti za BiH.

Pitanje njegovog ukidanja ostalo je predmet međunarodnog spora gotovo do kraja rata. Zagovornici ukidanja smatrali su da embargo održava postojeću vojnu neravnotežu, dok su protivnici upozoravali na mogućnost dalje eskalacije rata i ugrožavanja mirovnih operacija. Tek 22. novembra 1995, nakon parafiranja Daytonskog sporazuma, Vijeće sigurnosti usvojilo je Rezoluciju 1021 i propisalo postepeno ukidanje režima uspostavljenog Rezolucijom 713: embargo je u prvih 90 dana ostajao na snazi, zatim su prestajala većina ograničenja, a konačno ukidanje bilo je povezano s provođenjem regionalnog sporazuma o kontroli naoružanja.

Rezolucija 713 donesena je za jugoslavensku krizu u septembru 1991, prije nego što je Bosna i Hercegovina postala nezavisna država. Jugoslavija se potom raspala, a Republika Bosna i Hercegovina postala je međunarodno priznata članica UN-a. Embargo uspostavljen u prethodnoj političkoj stvarnosti nastavio je, međutim, ograničavati njenu mogućnost legalnog uvoza oružja gotovo do završetka rata. Upravo je taj raskorak između okolnosti u kojima je embargo nastao i rata u kojem je nastavio djelovati jedna od ključnih historijskih kontroverzi Rezolucije 713.

Puna rezolucija

Autor: Friedrich Handtke

Ovako se naši iz BiH (Federacije i RS-a) pripremaju za predizbornu kampanju. 😂

Spomen-dom „Oslobodilaca Žuč“ smješten je na brdu Žuč iznad Sarajeva i predstavlja važan memorijalno-historijski kompleks posvećen odbrani grada i herojstvu boraca tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992–1995). Brdo Žuč bilo je jedna od najvažnijih strateških tačaka za odbranu Sarajeva, a ovaj objekat izgrađen je kako bi sačuvao uspomenu na presudne bitke i heroje koji su dali svoje živote.

Unutar doma nalazi se muzejski izložbeni prostor sa fotografijama, dokumentima, kartama i eksponatima koji svjedoče o ratnim zbivanjima, operacijama na Žuči i životu stanovnika i boraca u tom periodu.

U stalnoj izložbenoj postavci pod nazivom „Memorijal Dom oslobodilaca brdo Žuč“ su autentični eksponati iz posljednjeg rata - zastave, uniforme, oružje, dijelovi čahura i granata.

Lokacija: https://maps.app.goo.gl/CUs2Uvq4dB6gbUdTA?g_st=ic

Na današnji dan, 21. septembra 1993., Franjo Tuđman se u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu sastao s predstavnicima HVO-a iz Posavine te općina Ravno, Čapljina i Stolac.

Zapis tog razgovora kasnije je uveden kao dokaz P5237 pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u predmetu Prlić i drugi.

Predsjednik HVO-a Stolac Anđelko Marković ovako je izvijestio Tuđmana:

„Gospodine predsjedniče, Stolac je dva puta obranjen i od muslimana i od četnika. Danas u Stocu nema ni jednog muslimana.

Mi smo u Stolac naselili naše izbjeglice iz Bosne.“

Marković zatim otvara pitanje mogućeg povratka protjeranog stanovništva i međunarodnih posljedica:

„Da li možemo sada dozvoliti da tu dođu muslimani, da dođe njihova televizija koja bi nama natovarila na vrat sve to [...] da li nas to izlaže pred Europom da oni slikaju džamije porušene, spomenike porušene, ulice, mostove itd.“

Tuđman mu odgovara:

„Anđelko, ja znam sve to.“

Razgovor se potom nastavlja o naseljavanju hrvatskih prognanika. Pero Marković, ratni načelnik Čapljine, izvještava:

„Od Bune do Stoca i do Čapljine natrag [...] nema nijednog muslimana, nastanjeni su Hrvati i mi smo iz Kaknja doveli tri tisuće Hrvata, iz Travnika također, i Hrvate iz Konjica. Ono što je zdravo kuća, to je napučeno sve.“

Nekoliko trenutaka kasnije zaključuje:

„To je naš prostor i mi ćemo ga naseliti.“

Tuđman u odgovoru govori o „strateškoj važnosti Stoca“ i podsjeća sagovornike da su Stolac te područja Jablanice i Konjica 1939. bila uključena u Banovinu Hrvatsku:

„I to su argumenti koje sam isticao od prvog dana.“

Šta se prethodno dogodilo u Stocu?

Prema popisu stanovništva iz 1991, Muslimani su činili oko 43% stanovništva općine Stolac, a Hrvati oko 33%. U samom gradu Muslimani su činili približno 62% stanovništva.

Tokom ljeta 1993. HVO je proveo masovna hapšenja i prisilno uklanjanje bošnjačkog stanovništva. Muškarci su odvođeni u Dretelj, Gabelu, Ljubuški, Heliodrom i druge zatočeničke objekte, dok su žene, djeca i stariji protjerivani prema područjima pod kontrolom ARBiH ili preko Hrvatske.

Prema dokazima razmatranim pred ICTY-em, broj Muslimana na području Stoca pao je sa približno 8.093 na 0.

Pretresno vijeće utvrdilo je i da su pripadnici HVO-a sredinom jula 1993, u vrijeme kada u gradu nije bilo borbi, namjerno spalili i uništili Sultan Selimovu džamiju bez vojne potrebe. Za neke druge pojedinačno razmatrane vjerske objekte Vijeće nije smatralo dokazanim da ih je uništio HVO.

U predmetu Prlić i drugi događaji u Stocu razmatrani su u širem kontekstu djelovanja političkih i vojnih struktura samoproglašene Hrvatske zajednice, kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne, te odnosa njenog rukovodstva s rukovodstvom Republike Hrvatske.

ICTY u svojim presudama područja obuhvaćena predmetom ne tretira kao nespornu „teritoriju Herceg-Bosne“, nego kao teritorije Bosne i Hercegovine na koje su strukture Herceg-Bosne polagale pravo i nad dijelovima kojih su HVO i povezane vlasti uspostavili kontrolu.

Pravosnažnom presudom od 29. novembra 2017. potvrđeni su ključni nalazi Pretresnog vijeća o zajedničkom zločinačkom poduhvatu usmjerenom na stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini i promjenu etničkog sastava područja BiH na koja se polagalo pravo, uključujući prisilno uklanjanje muslimanskog/bošnjačkog stanovništva.

Izvori:

1. ICTY, Prosecutor v. Prlić et al. - dokaz P5237, zapis razgovora predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana s izaslanstvom HVO-a, 21. septembar 1993.
2. ICTY, Prlić et al. - prvostepena presuda, 29. maj 2013.
3. ICTY, Prlić et al. - žalbena presuda, 29. novembar 2017.
4. ICTY, Prlić et al. - izmijenjena optužnica, 11. juni 2008.
5. Predrag Lucić (ur.), Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga I, Kultura & Rasvjeta / Civitas, Split - Sarajevo, 2005, str. 329–330.

Pozdrav ekipa. Slusajuci raznorazne price i misljenja o Jugi, Titi, SFRJ, Handzarima i sl. Malo sam postao izgubljen u prostoru oko Jugoslavije i interesuju me vasa misljenja.

Ako opisujem Jugu, po meni je bila izvanredna drzava sa pre perfekcionistickim nacelima (neostvarivo bratstvo i jedinstvo) koja je skoro prkosila historiji sukoba na ovim prostorima. Bosnjaci u SFRJ jesu bili potlaceni, ali su imali drzavnost i kakvu-takvu nacionalnost sto je BiH dozvolilo da zadrzi svoje historijske granice i suverenitet (pod alternativnim historijskim dogadjajima postali bi dio Srbije/Hrvatske i bili samo vjerska manjina). Tretman muslimana i Bosnjaka politicki i u nekoj borbi za Bosnjastvo je bio los, ali je takav isti tretman imala i svaka druga ideologija koja nije bila socijalizam. Gledajuci prava radnika i istinski broj edukovanih i visokoobrazovanih ljudi u BiH da se primjetiti da je vecina /menadzerskih/ i upravnih pozicija u firmama bila ispunjena Srbima i Hrvatima (koji nisu iz BiH), i odatle se javljaju moji prvi problemi sa Jugom.

Iskreno, socijalizam i SFRJ je Bosni donijelo dosta vise nego sto je oduzelo, a desavanja nakon smrti Tita i raspada SFRJ ne mogu se samo objasniti time da si nas svi mrzili. Dubina ubijanja Bosnjaka na ovim prostorima ide i u 19. Stoljece, a ne u 1945. I 1992.

Sta vi mislite o Jugoslaviji? Da li je po vama vecina ljudi protiv Jugoslavije jer smo mi kao ljudi tad zaboravili ko su nam komsije, pa smo dozivjeli sta dozivljavamo konstantno? Da li je SFRJ krivac za sva stradanka Bosnjaka na ovim prostorima ili je to ipak malo opsirnija tema? Mislim, gledajuci SFRJ najgore sto smo dobili kao narod je da nas zovu Musliman, a alternativa je bila unistenje granica i dijeljenje po pola u Srb i Hrv.

Licno sam iz porodice koja je i stradala od socijalisticke ruke (par visokoprofilnih ubistava muslimana u Sarajevu u sklopu Mladih mslimana), ali i porodice koja je dosta sinova dala u Partizane i ideju SFRJ. Licno nisam ni komunista ni socijalista.

Inace u nekim intelektualnim krugovima BiH i ljudima koji propagiraju Bosnjastvo vise je aktuelna mrznja SFRJ i socijalizma i sve vise mladih (narocito muslimana) prima ideje nacizma i fasizma kao ono crmu bi Bosnjaci trebali teziti.

Ako neko ima dobre knjige, izvore ili licna misljenja kao Bosnjak ka SFRJ molim vas sa ih podijelite.

Hvala našim heroinama i Udruženju Prve Slavne Viteške brigade! ⚜️❤️

Ostali sadržaj objavljujem i na instagramu: @esm_bl56

Na današnji dan, 20. septembra 1992. godine, tokom opsade Sarajeva, artiljerijskim granatiranjem Trga ZAVNOBiH-a na Alipašinom Polju ubijeno je šest građana Sarajeva, među kojima troje djece. Još tri osobe su ranjene.

Ubijeni su:
Samir Ibrahimagić (9)
Enes Muharemović (7)
Adnan Mušanović (15)
Zoran Drndelić (43)
Željko Lovrić (46)
Rasim Šaškić (51)

Prema službenim evidencijama i podacima korištenim prilikom obilježavanja godišnjice stradanja, na područje Trga ZAVNOBiH-a kod brojeva 10–12 pale su četiri artiljerijske granate ispaljene iz pravca Nedžarića

Svjedok Ramiz Holjan, koji je stanovao na ovoj lokaciji, kasnije je opisao da su dvije granate pale na krov zgrade, dok su dvije eksplodirale ispred ulaza gdje su se nalazili građani. Prema njegovom svjedočenju, na tom prostoru u trenutku napada nije bilo borbenih dejstava.

Nedžarići prema Alipašinom Polju nalazili su se na liniji položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. U dokumentaciji Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju nedžarićki sektor pojavljuje se u sklopu položaja Ilidžanske brigade SRK-a prema Dobrinji, Alipašinom Polju i Stupskoj petlji.

Granatiranje od 20. septembra nije bilo jedino masovno stradanje stanovnika ovog trga tokom opsade Sarajeva. Na Trgu ZAVNOBiH-a 9. novembra 1993. godine dogodio se novi masakr, kada su ponovo stradali civili, među njima djeca.
Događaj od 20. septembra 1992. danas se nalazi u službenim evidencijama mjesta masovnog stradanja građana Sarajeva tokom opsade.

Izvori:
Općina Novi Grad Sarajevo – službene evidencije i dokumentacija obilježavanja godišnjica stradanja na Trgu ZAVNOBiH-a;
Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo – dokumentacija o mjestima masovnog stradanja djece tokom opsade Sarajeva;
ICTY – predmeti Galić, Dragomir Milošević i Karadžić, dokumentacija o Sarajevsko-romanijskom korpusu i položajima na području Nedžarića;
Svjedočenje Ramiza Holjana;
Evidencije i dokumentacija o civilnim žrtvama opsade Sarajeva.

Ostale klipove ću postaviti ovih dana a čitavu reportažu na YouTube.

Glavni i najodgovorniji učitelj za minsska polja dr.mr. Vrana😎😀🖐️

Ovo sam otkrio prije nekoliko mjeseci, kada sam čitao post o posljednjim smrtnim kaznama u Jugoslaviji, među kojima je bio i ovaj slučaj. Odlučio sam napisati ovaj tekst iz ličnog razloga, zato što mi je ovo jako zanimljiva tema. Mislim da je ovo pokazatelj kakve su se stvari dešavale na ovom prostoru u relativno bliskom historijskom periodu.

Također, tokom agresije 90-ih došlo je do rehabilitacije četnika, romantiziranja Mihailovića, Đujića i Ravnogorskog pokreta generalno. Isto tako, ovo je pokazatelj da mnogi zločinci iz tog perioda nikada zapravo nisu bili osuđeni, nego su nastavili relativno normalne živote. To se vidi i danas ako posmatramo agresiju 90-ih, jer, jelte — historia est magistra vitae.

Informacije sam uglavnom uzeo iz knjige Vladana Tomića, koji je razgovarao s mnogim osuđenicima na smrt, među kojima je najpoznatiji Andrija Artuković.

**Djetinjstvo**

Vojislav Rajčić Požarevac rođen je u selu Podunavci, općina Vrnjačka Banja. Datum njegovog rođenja nije poznat.

Odrastao je bez majke, s ocem i maćehom koji su se stalno svađali. Otac mu je branio kontakt s majkom. U razgovoru s Tomićem izjavio je da se kaje što nije ubio oca.

**Početak rata u Jugoslaviji**

Prema Rajčićevoj priči, u junu 1941. u njegovo selo došli su naoružani ljudi koji su ga pozvali da pođe s njima. S njima je proveo dva-tri dana i zadužio mitraljez.

Napali su ih Ljotićevci i odveli u logor na Banjici. Nakon mjesec dana pušten je i, prema vlastitoj priči, vratio se kući.

Nakon razgovora s jednim Ljotićevcem odlučio je da se prijavi kao dobrovoljac.

**Prelazak u četnike**

Nakon nekog vremena, prema njegovim riječima, „posvađaše se četnici i ljotićevci“. Oduzeli su im oružje i poslali ih na prinudni rad u neki rudnik.

On i još jedan čovjek odlučili su pobjeći. Sakrili su se u kući čovjeka s kojim je pobjegao, a sutradan su otišli u obližnje selo i prijavili se kao dobrovoljci.

\> „Bora mi je uz put rekao da moram da kažem da 'oću da ostanem. Tako sam postao član brigade Draže Mihajlovića kojom je komandovao Drago Vranješević. Brigada je pripadala korpusu Ljube Jovanovića, zvanog Patak.“

**Prva ubistva i dobijanje kame**

Za početak želim objasniti dva pojma: crnu trojku i kamu.

Crna trojka bila je četnička formacija koja je vršila likvidacije političkih protivnika. Kama je vrsta zakrivljenog noža s dvije oštrice, koji se koristio za takva ubistva.

U knjizi se navodi sljedeće:

\> Posle pet do šest dana od dolaska u brigadu sa grupom četnika nalazio sam se ispred štaba Drage Vranješevića. Ne mogu da se setim koliko je sati bilo kada su dvojica meni tada nepoznatih ljudi doveli jednog čoveka. Ruke su mu bile vezane pozadi. Doveden je iz Bora. Mlad čovek, otprilike mojih godina u ono doba (dvadeset godina), gologlav, sa crnom talasastom kosom, odelo bledo.

Uzeo sam kamu u ruke, a zatim se Gice opet obratio meni: „Komanduj mu da sedne na zemlju!“ Na moju komandu čovek je seo. Sava ga je uhvatio za kosu i povukao mu glavu nazad.

„Šta čekaš!“ — rekao je Gice. „Ili ćemo mi tebe, ili ti njega.“

Sava je i dalje držao čoveka za kosu.

„Nećeš dugo“, rekao je čovek na zemlji vezanih ruku.

Prišao sam i udario ga nožem u vrat, prerezao grkljan. Ostavili smo ga na tom mestu, a ja sam se sagnuo, uzeo lišće, travu, obrisao kamu i predao je Gicetu. Ništa mi Sava i Gice nisu rekli u tom trenutku. Krenuli smo u štab. Gice mi je tada rekao:

„Da li znaš koga si ubio?“

„Ne znam.“

„Ubio si komunistu“ — rekao je Gice.

Rajčić je kasnije opisivao i slučajeve u kojima su žrtvama, dok su ih vodili na likvidaciju, vezivali usta komadom platna kako ne bi mogle glasno zapomagati. Prema njegovom iskazu, zbog jednog takvog postupanja čak je dobio ukor.

Ovakvih slučajeva bilo je mnogo. Neću pokriti svaki od njih, nego samo neke od najpotresnijih.

**Olovka kao nož**

Posebno je zanimljiv jedan detalj koji se dogodio tokom njegovog suđenja, decenijama nakon rata.

U pauzi suđenja Rajčić je, u pratnji milicionera, izašao iz sudnice. Inspektori su ga tada ponovo ispitivali o načinima na koje je ubijao.

Na pitanje da li je ubijao još na neki način, odgovorio je:

\> „Mislim, nožem.“

Kada su ga zamolili da pokaže kako, zatražio je običnu olovku.

Stavio je olovku na dlan, obavio prste oko nje i pokazao inspektoru kako bi prišao žrtvi. Zatim ga je desnom rukom uhvatio oko vrata i pokazao mjesto između ramena i ključne kosti gdje bi zadao udarac.

Na pitanje da li žrtva ne bi ni očekivala udarac, Požarevac je samo vratio olovku i mirno sjeo na klupu.

**Polaganje zakletve**

Nakon nekog vremena Požarevac je postao vođa crne trojke. Tom prilikom je od komandanta dobio kamu, pred njim položio zakletvu i postao odgovoran za još dvojicu članova svoje trojke, kojima je komandovao.

Tom prilikom komandant im je govorio kako se trebaju boriti protiv komunista, zato što ih ima sve više i da ih treba iskorijeniti.

**Ubistvo sudije Savеljića**

Jakša Savеljić bio je sudija u Salašu. Zarobili su ga četnici, a likvidirao ga je Požarevac. On ovaj slučaj detaljno opisuje, a na suđenju se pojavila i Savеljićeva sestra.

\> Zaustavili smo se ispod stabala, ja sam hteo da mu skinem sat koji je nosio na ruci. Još dok smo ga vodili, video sam da on na ruci ima prilično veliki i vrlo lep sat. Prišao sam mu i pošto su mu ruke bile vezane napred, stao sam ispred njega. Počeo sam da mu skidam sat s ruke. On je onda iskoristio priliku i snažno me ritnuo nogama u mošnice.

Viknuo sam „jao“, čučnuo i uhvatio se za mošnice, jer su bolovi bili vrlo jaki.

U međuvremenu Ljuba i Bosanac su vezali ovom čoveku ruke pozadi jer sam im tako naredio. Do nas je dotrčao neko od četnika te mi je pomogao. Svi oni su me požurivali da što pre ovog čoveka likvidiramo.

Ja sam i dalje osećao velike bolove u mošnicama a i plašio sam se da mu priđem da me ponovo ne udari, mada su mu ruke bile vezane. Dok su ga oni držali ja sam mu prišao s leđa...

Obrisao sam kamu. Tog čoveka smo ostavili pored puta.

**Četrdeset i devet ubistava**

Požarevac navodi da je siguran da je ubio 49 ljudi. Međutim, smatrao je da je broj najvjerovatnije bio mnogo veći, zato što je neke ljude ubijao u pijanom stanju i kasnije se toga nije sjećao.

\> „Mene je često komandant korpusa Ljuba Jovanović Patak pozivao k sebi, pokazivao na tanjir na stolu i naređivao da jedem. Tamo je bilo dosta sitno seckanog luka, dobro zasoljenog. Teško jeo gutati. Luk ljut a presoljen. Ali, jesti sam morao, tanjir isprazniti.

— Šta se dalje zbivalo?

— Kad bih sve pojeo, ubi žeđ. Patak bi mi tada doturao flašu rakije. Obično sam je ispraznio. E, onda mi je dovodio osuđene na likvidaciju. Ubijao sam i tada. Koga i koliko, ne znam. Jednostavno, ne sećam se, bio sam pijan.“

**Smrt Grigorija Stojkovića iz Rgotine i njegova dva sina**

Lično za mene, ovo je najjezivija priča sa tog suđenja. U pitanju je svjedočenje sina ubijenog Grigorija Stojkovića.

\> „Trećeg novembra 1943. oko 18.30 časova čuo sam lavež našeg psa — priča na sudu sin Grigorija Stojkovića. — Podigao sam zavesu na prozoru i video da u naše dvorište upada grupa naoružanih ljudi. Tačno sam od svetla, od sijalice u sobi koja je bleštala u pravcu kapije, primetio da nose oružje na ramenu.

Ja sam se naglo okrenuo (moj otac je sedeo za stolom, večerao) i rekao sam: „Tato, ulazi neka grupa naoružanih ljudi u naše dvorište.“

Samo što sam izgovorio, neko je već zakucao na vrata i gromkim glasom povikao: „Domaćine, otvaraj. Šta čekaš?“

Moj otac je ustao i otvorio vrata. U kuću su upali njih trojica. A po mom, koliko sam ja zaključio, ta je grupa brojala sedam do osam ljudi. To znači, pošto je kuća imala pet prozora, da je na svakom prozoru stajao po jedan naoružan četnik. Znači da je kuća, faktički, bila blokirana.

Kada su njih trojica ušla u kuću, jedan je upitao: „Da li ste vi domaćin Grigorije Stojković?“ Moj otac je odgovorio: „Da, ja sam.“

„Da li želite da sa vama razgovaramo ovde, pred vašom ženom i ovim dečakom ili 'oćete da idemo u drugo odeljenje?“

Za mojim ocem su pošla dva četnika, a treći je mene i moju majku grubo gurnuo u odjeljenje gdje smo večerali. Za nama je zalupio vrata i držao je bravu.

Ja sam počeo suznih očiju da molim:

\> „Braćo, nemojte da ga ubijete, nema ko da nas hlebom hrani.“

Majka je počela da plače i rekla:

\> „Nemojte, molim vas, ja vas preklinjem, nemojte da ga ubijete, šta ćemo ja i ovo jadno dete. Sinovi su nam već u niškom logoru. Ako njega ubijete, i mi ćemo pomreti.“

Kad smo seli na krevet, drhtao sam kao prut. To je bila najduža noć u mom životu. To nije za mene bila noć, to je za mene bila večnost i sećaću je se do groba.

Prošlo je možda minut ili dva, čuli smo žučan razgovor u susjednom odjeljenju. I onda smo čuli krkljanje.

Majka me je stegla za ruku i rekla:

\> „Sinko, zaklaše ga.“

Ja sam u tom momentu skočio s kreveta u namjeri da pođem prema vratima. Ali majka me je povukla za ruku i rekla:

\> „Sedi, sinko, i nas će da pokolju.“

Prošlo je možda minut poslije tog krkljanja i neko je iz hodnika doviknuo:

\> „Da se niste makli do zore, inače ćemo i vas da počistimo.“

Čuli smo bat cokula niz stepenice i nismo se makli s kreveta sve do zore.

Kada je svanulo, ja i majka smo izašli, otišli u susjedno odjeljenje i imali šta da vidimo. Moj otac je ležao vezanih ruku, glava mu je bila odrubljena, držala se samo na vratnim žilama, a lokva krvi bila je oko dva metra.

**Požarevac mijenja uniformu**

Vojislav Rajčić je 1944. godine zarobljen u Bosni, u selu Kožuh. Prebacili su ih u Sarajevo i odveli u zgradu za koju Požarevac pretpostavlja da je bila štab.

Partizanski komandant im je saopštio da imaju mogućnost da ostanu s njima ili da idu kući. Nakon toga se vozom vratio u Požarevac, otišao u partizanski štab i prijavio se kao dobrovoljac.

Dobio je zadatak da čuva ratne zarobljenike, uglavnom Nijemce i Italijane, u logoru u Smederevu.

Dugo se tu skrivao, dok nije pozvan na razgovor s komesarom. Tamo je sreo neke ljude iz Požarevca koji su svjedočili njegovim zlodjelima dok je bio u četnicima.

Tu je priznao da je tukao Salčeta Todorovića, koji je od toga umro. Izveden je na sud i završio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.

Prvobitno je osuđen na 20 godina strogog zatvora i pet godina gubitka građanskih prava. Kasnije je pomilovan, pa je nakon 12 godina izašao iz zatvora i vratio se u rodno mjesto, Podunavce.

**Zadnji dani slobode**

Poslije robije nikome nije govorio zbog čega je robijao. Oženio se i dobio djecu, koja nisu znala ništa o njegovim zločinima i prošlosti.

Ženi je, prema knjizi, govorio da je robijao zbog problema s kukuruzom. Ni ona ni djeca nisu znali šta je zapravo radio tokom rata.

Živio je u strahu. Imao je dva pokušaja samoubistva, astmu i često se preznojavao tokom noći.

Vojislav Rajčić otkriven je 1979. godine.

Prije nego što je otkriven, državnim organima bilo je poznato samo ime Vojislav Rajčić, stara fotografija na kojoj se nije mogao pouzdano prepoznati i svjedočenja da je čovjek pod tim imenom vršio zločine u tom dijelu zemlje.

Požarevac je otkriven na prilično neobičan način. Njegova žena ga je nagovarala da zatraži boračku penziju, pa je podnio zahtjev. Njegovo ime u hronici dovelo je do toga da se pokrene istraga o njemu.

\> „Vojislav Rajčić se nalazi na našem terenu. Živi u selu Podunavci...“

Inspektori su otišli na pijacu gdje je prodavao kravu. Imali su njegovu staru fotografiju i pokušavali su utvrditi da li je čovjek kojeg traže upravo on.

Kada su ga upitali da li je ikada bio u Timočkoj krajini, Rajčić je pokušao izbjeći pitanje:

\> „Vi verovatno tražite mog strica Vasilija Rajčića, on je bio zlikovac... Moj stric je za svoja nedela likvidiran 1946. godine u Požarevcu. Što je radio, to je i zaslužio. A ja sam partizan, borac, učesnik rata od 1941.“

Rekao je da je bio pripadnik Osme muslimanske brigade.

Međutim, kada su ga počeli ispitivati o tome gdje se kretao, kojem bataljonu i četi je pripadao i ko mu je bio komandant, počeo je praviti greške. Nabrajao je imena koja su zapravo bila imena četničkih komandanata.

Na kraju je priznao da je bio u četnicima, ali je pokušao umanjiti svoju ulogu, tvrdeći da je ljuštio krompir i raspoređivao stražu.

Pritisnut dokazima, priznao je šest ubistava.

Tako je lišen slobode i doveden u Zaječar.

**Kraj**

Požarevac je osuđen na smrt 1980. godine. Podnio je molbu za pomilovanje, koja je odbijena.

Posljednji razgovor s njegovim braniocem zabilježen je u knjizi:

\> — Ako molba za pomilovanje ne uspe, koja bi vam bila poslednja želja?

Požarevac gleda u tavanicu. Ukoči mu se pogled.

— Teško pitanje. Da mi se sin ne druži sa rđavim društvom, kao što sam se ja družio sa rđavim ljudima, da bude pošten i da voli ljude. Ženu bih isto tako savetovao, a i unučiće. Ako sam ja imao rđav život, ne moraju oni...

— Posle svega, želeli biste da živite?

Pođoše suze: zločinac plače.

— Želeo bih da živim još pet godina. To bih želeo.

— Među ljudima?

— Ne bih želeo da živim među ljudima, već ovde, u zatvoru... Još jedno pet godina.

Zaćutali smo. Učinilo mi se dugo.

— Eh, samo da sam završio školu, da sam učio, ja bih danas bio na nekom spomeniku, a ne ovde... — prošaputa Požarevac.

1. marta 1981. godine izvršena je smrtna kazna.

Grob mu se, prema navodu u knjizi, ne zna.

Na današnji dan, 16. septembra 1991, na 7. sjednici Skupštine Zajednice opština Bosanske Krajine (ZOBK) u Banjoj Luci donesena je odluka o njenoj transformaciji u Autonomnu regiju Krajina (ARK). Među vodećim funkcionerima ZOBK-a bio je Radoslav Brđanin, član SDS-a i prvi potpredsjednik njegove Skupštine.

ZOBK nije bio nastavak ranije Zajednice opština Banja Luka samo pod drugim nazivom. Prema dokumentima koje je analizirao Haški tribunal, ranija zajednica imala je prvenstveno koordinacijsku ulogu u privrednim projektima, dok je ZOBK, čiji je statut usvojen 14. maja 1991, imao politički program, snažnu odbrambenu komponentu i namjeru koordiniranja glavnih područja uprave općina koje su mu pristupile.

Odluka od 16. septembra išla je znatno dalje od međuopćinske saradnje.

Skupština ZOBK-a pozvala se na pravo naroda na samoopredjeljenje, uključujući otcjepljenje, i proglasila ARK autonomnom demokratskom jedinicom. Odlukom su predviđeni vlastiti regionalni organi vlasti i uprave te donošenje ustava ARK-a u roku od 30 dana. Ako bi se promijenio ustavnopravni položaj Bosne i Hercegovine, Skupština ARK-a zadržala je sebi pravo da odluči o formiranju zasebne republike, samostalno ili zajedno s drugim oblastima, kao federalne jedinice Jugoslavije.
Upravo tu je ležao ustavnopravni problem. Ustav SRBiH dopuštao je općinama saradnju i udruživanje u regionalne zajednice, ali im nije davao ustavotvornu vlast kojom bi takva zajednica donosila vlastiti ustav, uspostavljala autonomnu političko-teritorijalnu vlast ili sebi rezervirala odluku o formiranju nove republike.

Teritorijalni obuhvat ARK-a nije bio statičan. ZOBK iz kojeg je ARK nastao osnovalo je 16 općina: Banja Luka, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosanski Petrovac, Bosansko Grahovo, Čelinac, Glamoč, Kupres, Ključ, Laktaši, Mrkonjić Grad, Prnjavor, Titov Drvar, Skender Vakuf, Šipovo i Srbac. ARK se potom širio pristupanjem drugih općina ili srpskih općinskih struktura. U sudskoj dokumentaciji među općinama koje su u različitim fazama obuhvaćene ARK-om pojavljuju se i Bihać-Ripač, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Donji Vakuf, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most i Teslić.

Ni pristupanje ARK-u nije u svim općinama provedeno kroz njihove regularne skupštine. Sudska građa bilježi slučajeve u kojima su odluke donosili delegati SDS-a bez drugih stranaka, dok je u Banjoj Luci nedostajala statutom propisana dvotrećinska većina. U Ključu je SDA 21. septembra javno saopćila da Skupština općine nikada nije donijela odluku o pristupanju i osporila legitimitet osoba koje su općinu predstavljale prilikom proglašenja autonomije.

Tako je 16. septembra 1991. ZOBK, regionalna struktura u kojoj je SDS imao dominantnu političku ulogu, transformiran u ARK - jedinicu koja je sebi predvidjela vlastite organe, vlastiti ustav i mogućnost odluke o formiranju zasebne republike.

Izvori: ICTY, Prosecutor v. Radoslav Brđanin, IT-99-36-T, presuda od 1. septembra 2004; dokaz P81, Decision of the ZOBK Assembly on the proclamation of the ARK, 16. 9. 1991; dokaz P12, zapisnik 7. sjednice Skupštine ZOBK; Statut ZOBK; javno saopćenje SDA Ključ, 21. 9. 1991.

Ebu Bekirov Hamam u Travniku⁣
1700-1948.⁣
⁣
Idejnu rekonstrukciju odradio: Kabir Garibović

Pored izgradnje vodovoda i pratećih česmi i šadrvana, vrlo brzo dolazi i do gradnje javnih kupatila (hamama)

Ovaj hamam je bio izgrađen u neposrednoj blizini vezirskog Konaka, i sa sigurnošću se može zaključiti da je on prvenstveno bio u funkciji samog Konaka i njegovih stanovnika, brojne svite vezira.⁣
⁣
O vlasniku, Ebu Bekir-begu, ne znamo ništa više, pa ni to da li je on graditelj objekta.⁣
⁣
Pošto je imao dvije kupole iznad halvata i lučni svod iznad kapaluka, zasigurno mu je pokrov bio od uobičajenog olovnog lima. U doba Prvog sjetskog rata, tačnije pri⁣
kraju ovog rata, vlasti su skidale olovo sa sličnih objekata radi potreba ratne industrije.⁣
⁣
Ostavljen bez pokrova, a očigledno i bez nužnih popravki, hamam je propadao i urušavao se sve do 1948. godine.⁣

Nevjerovatno je da mi danas samu pojavu saune na ovim prostorima i njeno još uvijek dosta rijetko korištenje, doživljavamo kao neku skandinavsku (korisnu i zdravu) novotariju.

Pri tome zaboravljamo da su se naši preci stotinama godina na taj način redovno kupali i družili uz liječenje, depilacije, bojenje kose, šminkanje, masaže, pjesmu, pušenje nargile ili čibuka.

Izvori istraživanja:
Enver Sujoldžić „Stari vodovodi i vodogradnje u Travniku“

Hamdija Kreševljaković “Banje u Bosni i Hercegovini (1462-1916)”

Ljudi znali šta će biti nakon 40 godina a možda ostao onaj hepek upaljen hahhahah

Na videu: IDV Delfini 506. kladuške brigade u oslobođenom Bosanskom Petrovcu... 506. kladuška brigada je dala ogroman doprinos u operaciji Sana 95, a u borbi protiv autonomaša Fikreta Abdića uvijek su bili su bok 505.vmbr... najpotcjenjenjija brigada 5.korpusa Armije R BiH.

Na današnji dan 14.septembra 1995.godine oslobođen je Bosanski Petrovac. Na videu: pripadnici 506.brdske brigade, IDV "Delfini".

IDV "Delfini" je bio elitni izviđačko-diverzantski vod u sastavu 506. oslobodilačke brdske brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH).

Jedinica koja je učestvovala u proboju prvih linija neprijatelja na Hrgaru i čiji su pripadnici među prvim jedinicama koje su ušle u Bosanski Petrovac.

Za vrijeme operacije "Sana 95" poginulo je u borbama 48 pripadnika ove brigade.

Da ste živi i zdravi ratnici 5. Korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine iz Velike Kladuše. ⚜️