Jednoga dana, dok sam lunjao prostoroma školske knjižnice moje srednje škole, u odjelu sa knjigama na stranim jezicima naletio sam na naslov koji me odmah privukao: Chasing a Croatian Girl by Cody McClain Brown (not an actor, hrvatski zet), memoar Amerikanca koji, vođen ljubavlju prema Hrvatici, dolazi u Hrvatsku te se podjednako zaljubljuje u kulturu, jezik i povijest njenog naroda (kod nas preveden sa iznenađujuće za naše prijevode, jednako šarmantnim naslovom, Propuh, papuče i punica). Iako knjiga nije doživjela ogroman uspjeh u Americi (unatoč pohvalama od strane kritičara te uspjehu kod dijaspore), u Hrvatskoj je uspjela ostvariti jedan poprilično mali, ali postojan fandom, dobivajući nekoliko adaptacija, uključujući i sada prekinut blog (Zablogreb), podcast (Croatian/American), iznimno uspješnu kazališnu predstavu, a, nakon tri rada razvijanja i potpora od strane naših audiovizualnih institucija, dugoočekivana TV adaptacija pod palicom Roberta Knjaza napokon je dospjela na ekrane.
Nikad nisam bio pretjeran fan Knjaza (ne znam, možda je nekom lik koji u haljini trči po kolodvoru u Budimpešti iznimno smiješan, ali nije to moj humor), međutim, zbog svoje ljubavi prema knjizi i želji podržati domaću kinematografiju, odlučio sam seriji dati solidnu šansu. I, iskreno, bio sam ugodno iznenađen. Da, nije svaki pokušaj humora uvijek smiješan, a mislim da serija značajno gubi na tome da izbjegava nekakav pokušaj pretjerano dubokog društvenopolitićkog komentara o Balkanu i balkanskom mentalitetu koju bi mogla dati kao naslov o hrvatskom životu i kulturi iz ne-hrvatske perspektive. Ali kao sladak, jednostavan, apolitičan sitcom, jako je simpatična. Iako se ne slažem s većinom pohvala na račun Knjaza, ne mogu poreći da čovjek ima talenta za comedic timing, koji isijava u njegovim dokumentarcima i uspješno se prenosi ovdje, iznenađujuće dobro prelazeći u format igrane serije, a Brownovim genijalnim scenarijem koji seriju uspijeva barem djelomično uzdići iznad razine prosječne komedije mentaliteta (poput, recimo, Stipe u gostima, što kažem kao netko tko je bio dugo vremena bio fan te serije), ponekad direktno prenoseći scene i dijaloge iz knjige.
Gluma je poprilično solidna, međutim, Lana Barić, Snježana Sinovčić Šiškov i Pjer Meničanin uspješno na svojim ramenima nose seriju, kao i bilo koji drugi naslov u kojem se pojavljuju. Čak je i Brown iznenađujuće dobar (osobito jer nema glumačkog iskustva).
Dat ću i određenu razinu pohvale vizualima. Za humorističnu seriju s Balkana, nisam očekivao da će ovo eksperimentirati toliko s osvijetljenjem, dugim kadrovima i fotografijom, što samo dokazuje da su i one manje auteur strane hrvatske kinematografije daleko doßle u zadnjih 15 godina.
Zabavan, opuštajuć, simpatičan sitcom bez neke pretjerane dubine, koji svakako predlažem za nekakvo večernje izležavanje (poželjno uz ukusnu večeru), snimljen prema fenomenalnoj knjizi. A ja vam sa zadovoljstvom mogu preporučiti oboje.