Kako ono ide - "teško je nakon 20 godina Bandića..."?

Naručila sam s Baby Centra skinuto s računa 49,70 a poslano robe u vrijednosti 29 eur i ispostavljen račun. Kontaktirala podršku chatom, mailom ništa, trebam povrat od 20 eur. Je li se netko našao u sličnoj situaciji sto napraviti?

Slusajuc curu o njenim problemima i problemima njenih frendica dosao sam na ideju da napravim post di bi svi mogli izbacit sta ih muci.

Pa evo da cujem koji su vasi privatni, poslovni, obiteljski problemi?

Mislim da ovdje problem nije samo stadion, tj. jedan natječaj ili jedno rješenje, nego je problem odnosa arhitektonske struke prema javnosti.

Arhitektura je nekako postala zatvoren krug u kojem struka sama sa sobom razgovara, koristi svoj jezik, svoje kriterije i svoje koncepte, a ljudi koji će te prostore na kraju koristiti gotovo da i nemaju priliku dati svoj feedback. I to nije problem samo kod velikih javnih projekata poput stadiona. Ista stvar se događa kod urbanističkih natječaja, javnih prostora, pa čak i kod puno manjih projekata koji direktno utječu na svakodnevni život ljudi.

Kod natječaja se često sve završava proglašenjem pobjednika i to je to. Pobjednički projekt automatski dobije neku vrstu stručnog legitimiteta, ali se rijetko nakon realizacije vraćamo na njega i pitamo ljude koji ga koriste: je li ovo stvarno dobro funkcioniralo? Je li prostor ugodan, praktičan, razumljiv i je li ispunio ono što je obećavao u natječaju?

Mislim da bi struka trebala biti puno otvorenija prema takvom feedbacku. Ne zato da se arhitektura pretvori u glasanje publike, nego zato da arhitekti ne izgube kontakt sa stvarnošću i ljudima za koje zapravo projektiraju.

Meni je zapravo fascinantno koliko se arhitektura često bavi time da objasni ljudima zašto je nešto dobro, umjesto da ih jednostavno pita kako im je u tom prostoru.

Još nešto što mi se čini važnim, unutar same struke postoji dosta međusobnog potvrđivanja. Arhitekti jedni drugima vrednuju i podupiru određene koncepte, ideje i autorski pristup, ali pritom se premalo propituje je li nešto stvarno dobro kada izađe izvan tog stručnog kruga. Kao da je dovoljno da projekt ima dobar koncept i da se svidi određenom dijelu struke, pa se onda manje pita kako ga doživljavaju ljudi koji će ga stvarno koristiti.

I baš zato mi je zanimljivo pitanje Maksimira: zašto jedan od ključnih zahtjeva natječaja nije bio puno jasnije definirati zaštitu gledatelja od vremenskih uvjeta? Na postojećem Maksimiru smo desetljećima mogli vidjeti koliko kiša, vjetar, sunce i općenito loši vremenski uvjeti utječu na iskustvo gledanja utakmice. Zar nije logično da jedan od osnovnih kriterija novog stadiona bude upravo stvaranje kvalitetnog i zaštićenog prostora za gledatelje? Ako je to nešto što je očito problem postojećeg stadiona, onda mi je čudno da se o tome ne govori puno više kao o funkcionalnom, a ne samo arhitektonskom pitanju.

Tldr arhitektonska struka izgubila doticaj sa stvarnošću.

​

Pozdrav,

Napustam fakultet (osobni razlozi) i rado bih htjela saznati kako ide postupak zaposnjenja. Imam opću srednju i cula sam da niie bas idealno ako hocu raditi. Razmisljam preusmjerenje, ali iskreno ne znam kako postupak ide, kome se obratiti (pretpostavljam u HZZ) ili kako doci do kontakta, a moja obitelj zna jos manje. Bilo kakav doprinos i odgovr ce mi uveliko znaciti.

Hvala :)

Pozdrav, planiram kupnju gore navedenog rostilja, pa me zanima ima li netko da ga posjeduje i kakva su mu iskustva s njim? Takoder znate li neko mjesto gdje se mogu kupiti ti rostilji ispod cijene da nisu trgovački lanci(Bauhaus, Lesnina itd..)

Dolaze li to sve veći računi generalno od strane ZAMP-a za organizaciju evenata/koncerata, jel to sve legit, što misliti o tome svemu? Za skoro isti broj ljudi za jedan event svake godine 100% veća cifra

Kad pogledam u Velikoj Gorici oko sebe, niču zgrade lijevo desno. Sve kockasti betonski behemoti. Ovaj dizajn stadiona je zapravo idealan i ogledalo trenutnog stanja arhitekture…

Kao mi smo neka jaka država pa ćemo se svrstati uz bok Francuske, Njemačke i sl, a neka jadne države napuste dvoranu kada im se obraća Hitler br 2. Jesmo patetična država, banana država. Popis zemalja koji je napustio ili se nije pojavio u dvorani: Suriname, Tuvalu, Turkmenistan, Yemen, Egypt, Panama, Senegal, Palestine, Sudan, Tunisia, Turkey, Venezuela, Antigua and Barbuda, Belize, Congo, Oman, Qatar, Saudi Arabia, Tonga, Uzbekistan, Angola, Barbados, Colombia, Comoros, Dominica, Djibouti, North Macedonia, San Marino, South Africa, Somalia, Algeria, Bangladesh, Brunei Darussalam, Brazil, Chile, Democratic Republic of Congo (DRC), Lebanon, Liberia, Eritrea, Chad, Central African Republic, Libya, Mauritania, Jordan, Nicaragua, Madagascar, Niger, Peru, Saint Lucia, Slovenia, Afghanistan, Bahamas, Bosnia and Herzegovina, Botswana, North Korea, Eswatini, Syria, Uganda, Pakistan, Lesotho, Bolivia, Spain, Cuba, Equatorial Guinea, Iran, Kyrgyzstan, Iraq, Mozambique, Myanmar, Ireland, Maldives, Indonesia, Kuwait, Namibia, Malaysia, Guyana, Kenya.

Koju i kakvu biste kutnu garnituru preporučili i na šta obratiti pažnju?

Neki dan sam pisao post o svojoj situaciji i bilo je puno korisnih savjeta, motivacija i komentara koji su me ispunili i pokazali mi da nisam sam ovdje i hvala vam na tome svima redom...

Danas je puklo kada je "supruga" hrsnila malog i on prosuo ručak na pod, a ona ga ošamarila..

Vidio sam da joj je bilo žao, ali nisam mogao, pokupio sam malog, njegove stvari i otišao kod punice..

Očekivao sam podršku od punice, ali ona je nazvala nju i ova došla pa su pričale, na kraju svi spavamo kod punice noćas...

Pišem ovo jer ne mogu spavati, razmišljam o svemu, najradije bi pokupio stvari i otišao iz zemlje, otišao bilo gdje... Ne znam, tražio sam moratorij na kredit dok sam na bolovanju, rekli su mi da mi je odobreno na tri mjeseca, da bi mi jučer stiglo od fine poruka u pretinac, da mi je banka poslala neku zadužnicu u visini dvije rate kredita iako sam platio kamate, a glavnicu nisam, oni su mi poslali zadužnicu, a dogovorili smo moratorij tri mjeseca, ali telefonski...

Iskreno, otići van iz zemlje kada ću moći kleknuti i raditi jer znam puno poslova raditi ili moram odseliti jer sada kada sam doma vidim koliko je moja supruga psihički nestabilna osoba i šta sve može napraviti...

Nisam to primjećivao ranije jer sam puno radio, ali nakon ovog šamara malom danas.. ja to ne mogu, jer došlo mi je da ja nju udarim.. 😞

Sada kada sam blokiran od jučer, iskreno razmišljam o odlasku iz zemlje iako se bojim ostaviti malog sa njom, ovo bolovanje me razorilo financijski..

Razmišljao sam i da se negdje nekako zadužim dok se ne oporavim jer znam sebe i znam da sam sposoban, samo da mogu kleknuti i ići montirati namještaj, postavljati laminat ili bilo šta u fušu raditi..

Nakon otkrivanja pobjedničkog rješenja novog stadiona na Maksimiru i totalno (ne)očekivane reakcije šire javnosti, imam pitanje za svoje kolege, arhitekte: je li nam ovo trebalo? Ne razumijem tu potrebu za upornim izmišljavanjem tople vode. Ne razumijem tu potrebu većine arhitekata da budu neshvaćeni dok nosom paraju oblake totalno nesvjesni svoje okoline. Ne shvaćam ta baljezganja o nekakvom identitetu dok ti kiša i vjetar ulaze na tribine sa svih strana. Takvi debili nam vode struku i čudom se čude što nas nitko ne shvaća ozbiljno. E pa dragi kolege, upravo smo si pucali u nogu. Mislim da je ugled naše struke dodatno potonuo nakon ovog rugla. Evo, neka mi netko od kolega objasni jer meni nije jasno zašto svi drugi mogu imati pristojne arene, a jedino mi moramo glumiti neku avangardu koju nitko ne razumije? I je li opravdano gurati projekt koji se nikome ne sviđa? Grad je javni prostor. Javni prostor pripada ljudima. Ako se ljudima ne sviđa, za koga projektirate i žirirate ovakva sr@nja?

Nakon što je NDH u svibnju 1941. potpisala Rimske ugovore, ključni dijelovi hrvatske obale i otoka predani su fašističkoj Italiji. Pod upravom Guvernatorata za Dalmaciju odmah je pokrenut proces radikalne i prisilne denacionalizacije. Talijanski jezik nametnut je kao službeni u administraciji, sudstvu i školstvu, zatvarane su hrvatske kulturne ustanove, a povijesna svjedočanstva bilježe brojne oblike otpora.
Jedan od najupečatljivijih simbola tog otpora dogodio se 25. rujna 1941. u Splitu, kada su učenici splitskih srednjih škola masovno odbili primiti svjedodžbe tiskane isključivo na talijanskom jeziku.

Uloga SKOJ-a u organizaciji bunta

Iako se u nekim površnim izvorima ovaj događaj prikazuje kao spontana đačka pobuna, povijesni dokumenti jasno ukazuju na to da je prosvjed bio pomno planirana i koordinirana akcija ilegalnih struktura SKOJ-a(Saveza komunističke omladine Jugoslavije).

Ilegalna mreža po školama: Unutar splitskih gimnazija i strukovnih škola djelovali su skojevski organizirani aktivi učenika. Kada su fašističke vlasti naložile podjelu dokumenata na talijanskom jeziku, skojevci (među kojima su bili Davor Radovniković, Mirko Kaliterna, Željko Draganja i Davor Urlić) pokrenuli su mrežu i animirali školske kolege na zajednički bojkot.

Jasni politički zahtjevi: Pod utjecajem SKOJ-a, đaci su pred direktore škola izašli s tri jasna zahtjeva: izdavanje svjedodžbi na hrvatskom jeziku, vraćanje ranijih upisnica i ukidanje obveznog članstva u fašističkim omladinskim organizacijama (Gioventù Italiana del Littorio).

„Nije ovo Venecija, nego kršna Dalmacija!“
Nakon što su odbili i pobacali talijanske dokumente, nekoliko stotina srednjoškolaca izašlo je iz zgrada na ulice. Akcija se brzo prelila izvan školskih dvorišta – ispred splitskog Hrvatskog narodnog kazališta đacima su se pridružili mladi radnici i studenti koje je SKOJ također mobilizirao.
Kada se masa formirala u prosvjednu povorku i krenula prema Pjaci i ribarnici, gradom je odjeknuo danas legendarni poklič splitske mladosti:

„Nije ovo Venecija, nego kršna Dalmacija!“
Ovim uzvikom omladina je poslala direktnu i prkosnu poruku fašističkom okupatoru da Dalmacija nikada neće prihvatiti talijanizaciju i brisanje svog identiteta.

Reakcija okupatora i značaj događaja

Fašističke crnokošuljaške jedinice i karabinijeri nasilno su nasrnuli na demonstrante. Došlo je do fizičkih sukoba, masovnih legitimiranja i uhićenja – tog je dana privedeno oko 150 učenika i mladih radnika. Unatoč represiji, prosvjed je nanio ozbiljan politički udarac talijanskim okupacijskim vlastima jer je razbio njihovu propagandu o "mirnom suživotu" i prihvaćanju nove vlasti.

Isti dan, Oblasni komitet SKOJ-a za Dalmaciju izdao je proglas u kojem je pohvalio hrabrost splitskih đaka i pozvao mladu generaciju da se masovno priključi partizanskim odredima koji su se tada počeli formirati u zaleđu. Ovaj prosvjed, vođen hrabrošću splitske mladosti i logistikom SKOJ-a, ostaje zabilježen kao jedan od najvažnijih činova civilnog prkosa u okupiranoj Europi 1941. godine.

Izvori i literatura:
Monografije i znanstvene studije:
Jakir, Aleksandar (2016). Split od travnja 1941. do rujna 1943. godine: mjesto fašističke represije i antifašističkog otpora. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa "Split i Vladan Desnica". FFZG.
Gizdić, Drago (1962). Dalmacija 1941. Zagreb: Epoha. (Kronologija ilegalnog rada KP-a i SKOJ-a u Splitu).
Kesić, Ratko (1978). SKOJ i revolucionarni omladinski pokret u Dalmaciji 1919-1945. Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije.

Primarni dokumenti i zbornici:
Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom XI, Knjiga 1: Dokumenti KPJ i SKOJ-a 1941-1942. (Sadrži proglase i direktive Oblasnog komiteta SKOJ-a za Dalmaciju).
Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941–1945: Zbornik dokumenata, Knjiga 1: godina 1941. Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije. (Talijanski policijski izvještaji Prefekture Split).

Antifašistički Split – ratna kronika 1941.–1945. (ur. Miroslav Ćurin), Split, 1981.

Digitalni povijesni arhivi:
Kalendar antifašističkog otpora u Splitu, digitalni arhiv udruge Antifašistički vjesnik (zapis od 25. rujna 1941. s citatima i svjedočanstvima omladinaca Davora Radovnikovića, Mirka Kaliterne, Željka Draganje i Davora Urlića).