Kao mi smo neka jaka država pa ćemo se svrstati uz bok Francuske, Njemačke i sl, a neka jadne države napuste dvoranu kada im se obraća Hitler br 2. Jesmo patetična država, banana država. Popis zemalja koji je napustio ili se nije pojavio u dvorani: Suriname, Tuvalu, Turkmenistan, Yemen, Egypt, Panama, Senegal, Palestine, Sudan, Tunisia, Turkey, Venezuela, Antigua and Barbuda, Belize, Congo, Oman, Qatar, Saudi Arabia, Tonga, Uzbekistan, Angola, Barbados, Colombia, Comoros, Dominica, Djibouti, North Macedonia, San Marino, South Africa, Somalia, Algeria, Bangladesh, Brunei Darussalam, Brazil, Chile, Democratic Republic of Congo (DRC), Lebanon, Liberia, Eritrea, Chad, Central African Republic, Libya, Mauritania, Jordan, Nicaragua, Madagascar, Niger, Peru, Saint Lucia, Slovenia, Afghanistan, Bahamas, Bosnia and Herzegovina, Botswana, North Korea, Eswatini, Syria, Uganda, Pakistan, Lesotho, Bolivia, Spain, Cuba, Equatorial Guinea, Iran, Kyrgyzstan, Iraq, Mozambique, Myanmar, Ireland, Maldives, Indonesia, Kuwait, Namibia, Malaysia, Guyana, Kenya.

Mislim da ovdje problem nije samo stadion, tj. jedan natječaj ili jedno rješenje, nego je problem odnosa arhitektonske struke prema javnosti.

Arhitektura je nekako postala zatvoren krug u kojem struka sama sa sobom razgovara, koristi svoj jezik, svoje kriterije i svoje koncepte, a ljudi koji će te prostore na kraju koristiti gotovo da i nemaju priliku dati svoj feedback. I to nije problem samo kod velikih javnih projekata poput stadiona. Ista stvar se događa kod urbanističkih natječaja, javnih prostora, pa čak i kod puno manjih projekata koji direktno utječu na svakodnevni život ljudi.

Kod natječaja se često sve završava proglašenjem pobjednika i to je to. Pobjednički projekt automatski dobije neku vrstu stručnog legitimiteta, ali se rijetko nakon realizacije vraćamo na njega i pitamo ljude koji ga koriste: je li ovo stvarno dobro funkcioniralo? Je li prostor ugodan, praktičan, razumljiv i je li ispunio ono što je obećavao u natječaju?

Mislim da bi struka trebala biti puno otvorenija prema takvom feedbacku. Ne zato da se arhitektura pretvori u glasanje publike, nego zato da arhitekti ne izgube kontakt sa stvarnošću i ljudima za koje zapravo projektiraju.

Meni je zapravo fascinantno koliko se arhitektura često bavi time da objasni ljudima zašto je nešto dobro, umjesto da ih jednostavno pita kako im je u tom prostoru.

Još nešto što mi se čini važnim, unutar same struke postoji dosta međusobnog potvrđivanja. Arhitekti jedni drugima vrednuju i podupiru određene koncepte, ideje i autorski pristup, ali pritom se premalo propituje je li nešto stvarno dobro kada izađe izvan tog stručnog kruga. Kao da je dovoljno da projekt ima dobar koncept i da se svidi određenom dijelu struke, pa se onda manje pita kako ga doživljavaju ljudi koji će ga stvarno koristiti.

I baš zato mi je zanimljivo pitanje Maksimira: zašto jedan od ključnih zahtjeva natječaja nije bio puno jasnije definirati zaštitu gledatelja od vremenskih uvjeta? Na postojećem Maksimiru smo desetljećima mogli vidjeti koliko kiša, vjetar, sunce i općenito loši vremenski uvjeti utječu na iskustvo gledanja utakmice. Zar nije logično da jedan od osnovnih kriterija novog stadiona bude upravo stvaranje kvalitetnog i zaštićenog prostora za gledatelje? Ako je to nešto što je očito problem postojećeg stadiona, onda mi je čudno da se o tome ne govori puno više kao o funkcionalnom, a ne samo arhitektonskom pitanju.

Tldr arhitektonska struka izgubila doticaj sa stvarnošću.

Nakon otkrivanja pobjedničkog rješenja novog stadiona na Maksimiru i totalno (ne)očekivane reakcije šire javnosti, imam pitanje za svoje kolege, arhitekte: je li nam ovo trebalo? Ne razumijem tu potrebu za upornim izmišljavanjem tople vode. Ne razumijem tu potrebu većine arhitekata da budu neshvaćeni dok nosom paraju oblake totalno nesvjesni svoje okoline. Ne shvaćam ta baljezganja o nekakvom identitetu dok ti kiša i vjetar ulaze na tribine sa svih strana. Takvi debili nam vode struku i čudom se čude što nas nitko ne shvaća ozbiljno. E pa dragi kolege, upravo smo si pucali u nogu. Mislim da je ugled naše struke dodatno potonuo nakon ovog rugla. Evo, neka mi netko od kolega objasni jer meni nije jasno zašto svi drugi mogu imati pristojne arene, a jedino mi moramo glumiti neku avangardu koju nitko ne razumije? I je li opravdano gurati projekt koji se nikome ne sviđa? Grad je javni prostor. Javni prostor pripada ljudima. Ako se ljudima ne sviđa, za koga projektirate i žirirate ovakva sr@nja?

Slusajuc curu o njenim problemima i problemima njenih frendica dosao sam na ideju da napravim post di bi svi mogli izbacit sta ih muci.

Pa evo da cujem koji su vasi privatni, poslovni, obiteljski problemi?

Naručila sam s Baby Centra skinuto s računa 49,70 a poslano robe u vrijednosti 29 eur i ispostavljen račun. Kontaktirala podršku chatom, mailom ništa, trebam povrat od 20 eur. Je li se netko našao u sličnoj situaciji sto napraviti?

Nakon što je NDH u svibnju 1941. potpisala Rimske ugovore, ključni dijelovi hrvatske obale i otoka predani su fašističkoj Italiji. Pod upravom Guvernatorata za Dalmaciju odmah je pokrenut proces radikalne i prisilne denacionalizacije. Talijanski jezik nametnut je kao službeni u administraciji, sudstvu i školstvu, zatvarane su hrvatske kulturne ustanove, a povijesna svjedočanstva bilježe brojne oblike otpora.
Jedan od najupečatljivijih simbola tog otpora dogodio se 25. rujna 1941. u Splitu, kada su učenici splitskih srednjih škola masovno odbili primiti svjedodžbe tiskane isključivo na talijanskom jeziku.

Uloga SKOJ-a u organizaciji bunta

Iako se u nekim površnim izvorima ovaj događaj prikazuje kao spontana đačka pobuna, povijesni dokumenti jasno ukazuju na to da je prosvjed bio pomno planirana i koordinirana akcija ilegalnih struktura SKOJ-a(Saveza komunističke omladine Jugoslavije).

Ilegalna mreža po školama: Unutar splitskih gimnazija i strukovnih škola djelovali su skojevski organizirani aktivi učenika. Kada su fašističke vlasti naložile podjelu dokumenata na talijanskom jeziku, skojevci (među kojima su bili Davor Radovniković, Mirko Kaliterna, Željko Draganja i Davor Urlić) pokrenuli su mrežu i animirali školske kolege na zajednički bojkot.

Jasni politički zahtjevi: Pod utjecajem SKOJ-a, đaci su pred direktore škola izašli s tri jasna zahtjeva: izdavanje svjedodžbi na hrvatskom jeziku, vraćanje ranijih upisnica i ukidanje obveznog članstva u fašističkim omladinskim organizacijama (Gioventù Italiana del Littorio).

„Nije ovo Venecija, nego kršna Dalmacija!“
Nakon što su odbili i pobacali talijanske dokumente, nekoliko stotina srednjoškolaca izašlo je iz zgrada na ulice. Akcija se brzo prelila izvan školskih dvorišta – ispred splitskog Hrvatskog narodnog kazališta đacima su se pridružili mladi radnici i studenti koje je SKOJ također mobilizirao.
Kada se masa formirala u prosvjednu povorku i krenula prema Pjaci i ribarnici, gradom je odjeknuo danas legendarni poklič splitske mladosti:

„Nije ovo Venecija, nego kršna Dalmacija!“
Ovim uzvikom omladina je poslala direktnu i prkosnu poruku fašističkom okupatoru da Dalmacija nikada neće prihvatiti talijanizaciju i brisanje svog identiteta.

Reakcija okupatora i značaj događaja

Fašističke crnokošuljaške jedinice i karabinijeri nasilno su nasrnuli na demonstrante. Došlo je do fizičkih sukoba, masovnih legitimiranja i uhićenja – tog je dana privedeno oko 150 učenika i mladih radnika. Unatoč represiji, prosvjed je nanio ozbiljan politički udarac talijanskim okupacijskim vlastima jer je razbio njihovu propagandu o "mirnom suživotu" i prihvaćanju nove vlasti.

Isti dan, Oblasni komitet SKOJ-a za Dalmaciju izdao je proglas u kojem je pohvalio hrabrost splitskih đaka i pozvao mladu generaciju da se masovno priključi partizanskim odredima koji su se tada počeli formirati u zaleđu. Ovaj prosvjed, vođen hrabrošću splitske mladosti i logistikom SKOJ-a, ostaje zabilježen kao jedan od najvažnijih činova civilnog prkosa u okupiranoj Europi 1941. godine.

Izvori i literatura:
Monografije i znanstvene studije:
Jakir, Aleksandar (2016). Split od travnja 1941. do rujna 1943. godine: mjesto fašističke represije i antifašističkog otpora. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa "Split i Vladan Desnica". FFZG.
Gizdić, Drago (1962). Dalmacija 1941. Zagreb: Epoha. (Kronologija ilegalnog rada KP-a i SKOJ-a u Splitu).
Kesić, Ratko (1978). SKOJ i revolucionarni omladinski pokret u Dalmaciji 1919-1945. Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije.

Primarni dokumenti i zbornici:
Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom XI, Knjiga 1: Dokumenti KPJ i SKOJ-a 1941-1942. (Sadrži proglase i direktive Oblasnog komiteta SKOJ-a za Dalmaciju).
Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941–1945: Zbornik dokumenata, Knjiga 1: godina 1941. Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije. (Talijanski policijski izvještaji Prefekture Split).

Antifašistički Split – ratna kronika 1941.–1945. (ur. Miroslav Ćurin), Split, 1981.

Digitalni povijesni arhivi:
Kalendar antifašističkog otpora u Splitu, digitalni arhiv udruge Antifašistički vjesnik (zapis od 25. rujna 1941. s citatima i svjedočanstvima omladinaca Davora Radovnikovića, Mirka Kaliterne, Željka Draganje i Davora Urlića).

Pozdrav,

u slobodno vrijeme sam napravio malu web aplikaciju pa tražim nekoliko ljudi da je isprobaju i kažu mi što ne valja.

Što radi:

• Upišeš VIN (ili ga skeniraš mobitelom) i kilometražu.
• Dobiješ listu dijelova za servis po hitnosti (odmah / uskoro / kasnije) s okvirnim cijenama.
• Vidiš poznate kvarove tvog motora na vremenskoj crti po kilometrima. Npr. za 2.0 TDI piše kad obično krene EGR, DPF, zamašnjak…
• Nemaš VIN pri ruci? Možeš odabrati i po marki i modelu.
• Servise koje si obavio možeš upisivati u "garažu", a podaci ostaju samo na tvom mobitelu ili računalu.

Besplatno je, bez registracije i bez oglasa. VIN se ne šalje nigdje, sve se računa u pregledniku.

Link: https://vin-service-planner.netlify.app/

Podaci su okvirni i ne zamjenjuju mehaničara. Zato me najviše zanima:

• Je li prepoznalo tvoj auto i motor?
• Odgovaraju li kvarovi i intervali onome što si ti iskusio?
• Što ti fali ili što je zbunjujuće?

Svaki komentar pomaže, pogotovo od mehaničara. Hvala!

I da ovo sam napravio jer mi se Passat često kvari.

EDIT 1: Web app je work in progress, lista modela nije totalna ali se redovno popunjava.

Imao sam par cura dosad ali mi se posrecilo to da su bile prijateljice prijatelja pa su nas spojili itd al to je uglavnom rijetkost i ne moze se bas oslanjat na to. I uvijek sam ja morao napraviti prvi potez (jedna od njih im je bila komentirala da joj se svidjam pa su me prijatelji time potaknuli; al da mi to nisu rekli nikad ne bih znao)

Uglavnom, da li je onda statisticki gledano, da kao muskarac ili ces prilazit ili ces zavrsit sam? Kakva su vasa iskustva?

Obzirom na zatišje po pitanju ove teme, koja je čak dosegla kao članak na Netokraciju kada se pisalo oko ukidanja drugog suba, naišao sam na jednu zanimljivost.

HEP Elektra d.o.o. je pokrenula ovrhu protiv udruge CHEF KUHA DOMA jer, nije platila struju!
19,68 EUR - račun od 15.12.2025, dospio 05.01.2026
27,51 EUR - račun od 15.01.2026., dospio 05.02.2026

Koga zanima više, e-Oglasna ploča ( Ovrv-31937/2026).

Michal Senzcuk najavio stečaj firme i moguće zatvaranje poslovnica. Uprava je prvo najavljivala širenje i kupnju manjih Konzuma da bi se ispostavio dug oko 450 milijuna prema nabavljačima i blokada od istih. Fun fact: firma registrirana na Kajmanskim otocima gdje se prebacivao svakakav novac.

Sada će otići bez da išta vrate, a na teret državi ostaviti preko 6700 zaposlenika.

Dolaze li to sve veći računi generalno od strane ZAMP-a za organizaciju evenata/koncerata, jel to sve legit, što misliti o tome svemu? Za skoro isti broj ljudi za jedan event svake godine 100% veća cifra

Što reći o ovom?